Excerpts from translations of The Hobbit in Croatian, Serbian, and Slovenian


I. Nenadani gosti (Zagreb: Algoritam, 2003. U prijevodu Zlatka Crnkovića)
U rupi u zemlji živio je hobit.
Nije to bila gadna, prljava, mokra rupa ispunjena ostacima crva i zadahom vlage, niti suha, gola, pješčana rupa u kojoj se nema na što sjesti, niti se ima što jesti: bijaše to hobitska rupa, a to znači vrlo udobna.

1. Neočekivani gosti (Novi Sad: Solaris, 2001. Preveli Meri i Milan Milišić)
U jednoj rupi u zemlji živeo je hobit.
Ne u gadnoj, prljavoj, vlažnoj rupi, ispunjenoj ostacima crva i zadahom vlage, niti, pak, u suvoj, ogoleloj, peščanoj rupi, u kojoj nema na šta da se sedne i u kojoj nema ništa za jelo: ovo je bila hobitska rupa, a to znači - udobnost.

1. Nepričakovani gostje (Ljubljana: Mladinska knjiga, 2003. Prevedel Dušan Ogrizek)
V duplini pod zemljo je nekoč živel hobit.
To ni bila kakšna nemarna, blatna, mokra luknja, polna koncev vseh mogočih črvov in duha po trohnobi, pa tudi ne kakšna suha, prazna, peščena jama, v kateri nimaš na kaj sesti ne kaj pojesti: bila je to hobitska duplina, kar pomeni, da je bila udobna.

Chapter 1, An Unexpected Party
In a hole in the ground there lived a hobbit.
Not a nasty, dirty, wet hole, filled with the ends of worms and an oozy smell, nor yet a dry, bare, sandy hole with nothing in it to sit down on or to eat; it was a hobbit-hole, and that means comfort.


V. Zagonetke u tami
... Bijaše to prsten, zlatan prsten, skupocjen prsten.
  - Moj rođendanski dar! - prošapće za se, kao što je prošaptao više puta u beskrajnim mračnim danima. - To nam sad treba, da, to nam treba!
  Trebao je taj prsten zato što je prsten imao čarobnu moć. Kad biste ga nataknuli na prst, postali biste nevidljivi; samo na suncu mogli su vas vidjeti, i to samo vašu sjenu, koja je još k tome bila blijeda i nepouzdana.
  - Moj rođendanski dar! Dobio sam ga za rođendan, zlato moje. - Tako je uvijek tepao sam sebi. Ali tko zna kako je Golum došao do tog dara, davno nekoć, u staro doba, kad je takvih prstenova još bilo na svijetu? Možda to ne bi znao reći ni majstor koji ih je izrađivao.

5. Zagonetke u tami
...On je posedovao prsten, zlatan prsten, dragocen prsten.
  »Moj rođendanski zaklon!«, šaputao je za sebe, kao što je to često radio u beskrajnim mračnim danima. »To je ono što nam treba sad, jest; to nama treba!«
  On ga je želeo zato što je to bio prsten moći jer kad navučete taj prsten na prst, postajete nevidljivi; vidljivi jedino u punoj svetlosti sunca, a i tad samo po senci i to drhtavoj i bledoj.
  »Moj rođendanski poklon! Stigao mi je na moj rođendan, prekrasni moj.« Tako je on uvek govorio sebi. Ali ko zna kako je Golum došao do tog dara, davno nekad u staro vreme kad je takvih prstenova bilo još dosta po svetu? Možda čak ni Gospodar koji vlada njima nije mogao to reći.

5. Uganke v temi
...Imel je prstan, zlat prstan, dragocen prstan.
  »Moje darilo za rojstni dan!« si je šepetal, kot si je bil že mnogokrat poprej v brezkončnih dneh brezmejne teme. »To je tisto, kar zdajle potrebujeva, da, to je tissto!«
  Potreboval ga je zato, ker je bil to prstan moči, ki te je napravil nevidnega, če si si ga nataknil na prst; le pri polni sončni svetlobi bi te lahko kdo odkril in še to samo po senci, pa tudi ta bi bila migotava in medla.
  »Moje darilo za rojstni dan! Dobil sem ga za svoj rojstni dan, krassotec ti moj!« Tako si je zmeraj pripovedoval. A kdo ve, kako je Gollum v resnici prišel do tega darila, pred davnimi časi, v tistih starodavnih dneh, ko je bilo na svetu še mogoče naleteti na tak prstan? Nemara celo Gospodar vseh prstanov moči ne bi vedel povedati, kako se je to zgodilo.

Chapter 5, Riddles in the Dark
...He had a ring, a golden ring, a precious ring.
  "My birthday present!" he whispered to himself, as he had often done in the endless dark days. "That's what we wants now, yes; we wants it!"
  He wanted it because it was a ring of power, and if you slipped that ring on your finger, you were invisible; only in the full sunlight could you be seen, and then only by your shadow, and that would be shaky and faint.
  "My birthday-present! It came to me on my birthday, my precious," So he had always said to himself. But who knows how Gollum came by that present, ages ago in the old days when such rings were still at large in the world? Perhaps even the Master that ruled them could not have said.


XIX. Posljednja postaja
Putovi navijek idu još dalje,
Ispod stabala i preko gora,
Uz spilje za koje sunce ne haje,
I brzace što ne nalaze mora,
Preko snijega posijanog zimom,
I preko veselog lipanjskog cvata,
Pored oblutaka donesenih plimom,
Ispod planina Mjeseca-svata.

Putovi navijek idu još dalje,
Podno obala i zvjezdanih luči
Al jednom će putnik reć: Kraj je!
I sad se valja okrenut kući!
On što ognju i maču bje svjedokom
I užasu sa dna hladnih dvorana
Sad livade svoje miluje okom
I stabla, brdašca, davno mu znana.

19. Poslednja etapa
Putevima se uvek ide, ide,
Posred polja i preko gore,
Kraj špilja koje sunce ne vide,
Uz potoke što ne nalaze more;
Po snegu koji zima seje,
I kroz dražesno cveće juna,
Travom ispod šumske streje,
Planinom ispod meseca puna.

Putevima se uvek ide, ide,
Ispod oblaka, ispod zvezda,
A ipak noge što od skitnje bride
Vraćaju se do svog toplog gnezda.
Oči što plamen i mač gledaše
I užas sred kamenih dvorana
Gledaju najzad livade naše
Drveće i brda im znana.

19. Konec poti
Poti pa nikdar konca ni,
čez travo, kamen v dalj beži:
do temnih jam brez sončnih dni
in tja, kjer večni sneg leži,
vzdolž rek, ki morja niso gost,
prek trat, ki v juniju cveté,
čez skalovje in skoz gozd,
čez hribovje, skoz goré.

Poti pa nikdar konca ni,
naj dež bo, sonce, zvezde, mlaj.
A pride dan, ko obstoji
popotnik, vrne se nazaj.
Oči, ki videle so meč
in ogenj, grozo skalnih jam,
uzro spet travnik zeleneč
in drevje, grič prav dobro znan.

Chapter 19, The Last Stage
Roads go ever ever on,
Over rock and under tree,
By caves where never sun has shone,
By streams that never find the sea;
Over snow by winter sown,
And through the merry flowers of June,
Over grass and over stone,
And under mountains in the moon.

Roads go ever ever on
Under cloud and under star,
Yet feet that wandering have gone
Turn at last to home afar.
Eyes that fire and sword have seen
And horror in the halls of stone
Look at last on meadows green
And trees and hills they long have known.